Lektire

07.12.2009.

William Shakespeare - Hamlet

WILLIAM SHAKESPEARE:

HAMLET

 

 

 

Bilješke o piscu:

William Shakespeare (1564. - 1616.), bio je pjesnik i dramatičar. Mnogi

tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Rodio se i umro u

Stratfordu u Engleskoj. Oko 1585. godine odlazi u London gdje djeluje kao

glumac, redatelj i kazališni pisac. Napisao je trideset i šest drama koje

obično dijelimo na:

 

1. Tragedije: Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan,

                   Kralj Lear, Macbeth

2. Komedije: Ukroćena gospodarica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja,

                    Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što

3. Romance: Romeo i Julija, Zimska priča i oluja

4. Povijesne drame: Kralj John, Richard drugi, Henrik četvrti, Henrik peti,

                              Henrik šesti, Richard treći, Henrik sedmi

 

Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene

književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje

suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Sve to samo znači da

svi podaci potječu iz ljudskog ponašanja, neovisno o tome gdje i kada

čovjek živi. 1609. godine izašli su njegovi soneti, zbirka od 154 pjesme.

Zacijelo je većina tih soneta nastala puno prije njihova objavljivanja.

Kritičari obično ističu da fabule Shakesperovih djela nisu osobito

originalne. Zna se da je svoje priče za svoje drame preuzimao od drugih

autora. To vrijedi i za Hamleta. Predpostavljalo se da je postojao

pra-Hamlet i da mu je autor bio Shakespearov nešto mlađi suvremenik

Thomas Kyd. No dok je to samo predpostavka, neki izvori su dobro

poznati, npr. legenda o Hamletu danskog povijesničara iz ranog 13. st.

Saxa Grammaticusa, odakle ju je preuzeo francuski pjesnik Francois de

Bellforest. Osvim toga Shakespearove drame, pa naravno i Hamlet,

satkane su od bezbrojnih čestica preuzetih iz najraznovrsnijih izvora.

 

Mjesto radnje:

Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov interijer i eksterijer

 

Tema:

Hamletova osveta

 

 

 

 

 

 

Likovi:

Klaudije - Danski kralj

Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja

Polonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnik

Horacije - Hamletov prijatelj

Laret - Polonijev sin

Voltimande

Kornelije - Danski poklisar u Norveškoj

Rosencrantz

Guildenstern - Nekadašnji Hamletov prijatelj na sveučilištu

Osric - Smiješni dvoranin

Marcel

Bernardo - časnik na straži

Francisco - vojnik

Reynaldo - Polonijev sluga

Fortinbras - Norveški kraljević

Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka

Ofelija - Polonijeva kći

Jedan gospodin

Jedan svećenik

Norveški kapetan

Engleski poklisari

 

Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja, Duh

Hamletova oca.

 

Sadržaj:

Bernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja

Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet

“nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio

kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom

Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinu pokojnog kralja. Nije

mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom

majkom odmah nakon očeve smrti. Nije volio niočemu pričati i živio je

mirno. Stražarima Bernardu i Marcelu se, oko ponoći, počeo javljati duh

koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i

Horaciju (Hamletovu prijatelju). Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na

stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet

hrabro istupi pred duha pitajući ga tko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo

na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro

prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u

uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu to zatražio je od Hamleta da se

osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema uputama duha u svemu, a

duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam donio je odluku da će smjesta

zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sjećanju, sve što je nekad naučio

iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo nego samo ono što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga

razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju

Horaciju i naredio njemu i Marcelu neka se zakunu da će šutjeti o onom

što su vidjeli te noći. U strahu da bi se to moglo primjetiti i da bi stric

Klaudije mogao postati oprezan ako posumnja da Hamlet nešto sprema

protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se

moglo misliti, Hamlet je odlučio da se pravi lud. Mislio je pri tome da će

izazvati manju sumnju ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji

čin, a da će tajnu pojave duha najbolje skriti njegova ludost. Od tog se

vremena Hamlet počeo oblačiti veoma čudno i neobično, govoriti i vladati

se tako da je savršeno glumio luđaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no

nisu vjerovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost (jer

nisu ništa znali o pojavi duha), nego su zaključili da je razlog tome zlu

zacijelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije

nego što se Hamlet počeo pretvarati da je lud bio je jako zaljubljen u

lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savjetnika. Slao

joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osjećaje navaljujući na nju, što je njoj bilo drago. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da ju je

zanemario i prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, umjesto

da mu zamjeri što ju je iznevjerio, opravdavala ga je pred sobom. Hamlet

se nemože pomiriti s ljupkim udvaranjem lijepe Ofelije te joj je napisao

pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih riječi, koje

su se poklapale s njegovom tobožnom ludošću. Ofelija je po svojoj

dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da

ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumnjali da je

uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od tog trenutka kralj i kraljica bili su

uvjereni da je Hamletova ludost žaražena Ofelijinom ljepotom. Dok se

Hamlet tako borio, pretvarao, stigoše na dvor neki glumci u kojima je on

uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da

na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca.

 

Sljedeći dan je bila predstava:

Ulaze "Kralj i kraljica" (glumci Gonzago i njegova žena Baptista)" kao

nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj

igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat,

zatim legne na cvjetnu lijehu; kad je vidi da je usnuo, ostavi ga sama.

Odmah zatim uđe neki čovjek (glumac Lucijan), uzme Kraljevu krunu,

poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho (u uho glumca Gonzaga) i izađe.

Kraljica se vrati, nađe kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s

dva - tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo

tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire

i da oklijeva, ali na kraju prihvaća njegovu ljubav.

 

Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava

se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile

istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku želeći joj

nešto važni reći i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija koji

se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu prijeti opasnost od Hamleta ta ga

šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet,

sluteći izdajstvo, izvadi potajno pismo noću, vješto izbriše svoje ime i mjesto njega postavi imena dvojice dvorjanina koji su ga pratili. Stigavši kući, pred oči pojavio mu se tužan prizor, obavljao se pokop mlade i lijepe

Ofelije, nekadašnje njegove ljubavi, koja je vješajući vijenac na vrbi iznad

potoka pala u njega i utoplia se. Lukavi kralj je, kad je vidio da je

Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom

Ofelijom prevelika, htio to iskoristiti nagovorivši ga da za vrijeme

natjecanja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je

to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubojstvo njegova oca i

smrt njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj neznajući što ga čeka.

 

Na dan natjecanja:

Tom je natjecanju prisustovao cijeli dvor, a Laret je po kraljevoj uputi

spremio otrovno oružje. Dvorani su se kladili za visoke svote tko će

pobijediti, budući da su obadvojica bili poznati kao vrsni mačevaoci.

Hamlet je izabrao sablju ne sumnjajući u Lareta i ne brinući se da ispita

Laretovo oružje, koji je mjesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima

mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i

dopuštao mu da ga nekoliko puta posiječe. Nakon nekoliko prekida Laret

napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan

udarac. Hamlet se razbjesni i neznajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu

zamijeni svoju sablju s Laretovim mačem i probode ga njegovim vlastitim

mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila

pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio

je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smjesta pala mrtva.

Hamlet, sumnjajući u izdajstvo, zapovijedi da se sva vrata pozatvaraju

dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče neka dalje ne traži, jer je on izdajnik i osjećajući da umire od rane koju mu je zadao Hamlet,

prizna kakvom se izdajom poslužio i kako je i on bio žrtvom svoje izdaje.

Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo

pola sata života jer nema načina koji bi ga mogao izliječiti od otrova,

Umirući, Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao tvorca te

nesreće. Hamlet koji je saznao kako mu je blizu kraj i da je još ostalo

otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu

šiljak mača u srce. Hamlet osjećajući da mu ponestaje daha i da ga život

napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju koji je bio svjedok te kobne

tragedije, i umirajući ga zamoli neka ostane u životu i neka svijetu ispriča

taj događaj. Horacije obeća da će sve vjerno ispričati svim tajnama koje

su potakle te događaje. Tim obećanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Analiza likova:

Hamlet

Danski kraljević koji je ujedino i glavni lik ove tragedije. On je

istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti jer on

za cijelu situaciju više tereti majku nego Klaudija.

 

Hamletova smrt:

Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije

neizbježan. On umire u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobići, kao

što ga je zaobišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka

predstavlja poslijednju, i vjerojatno najtežu u nizu nevolja koje su se

događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga

što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju

ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje

mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj

milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz

osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije

ni htjeo ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice:

sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.

 

Klaudije

Hamletov srtic, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao

veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To

da mu ljudske žrtve nimalo ne znače pokazuje i to kako je na sve načine

bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka

kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku.

Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - "sigurno mjesto u 9

krugu pakla".

 

Gertruda

Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva

ubojstva nego strica. On ne shvaća kako je majka tako brzo mogla

zaboraviti oca i čak štoviše, udati se za njegova brata ako ga je za života

tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac

za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno

zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi,

a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.

 

Ofelija

Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako se on

prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i

cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na seba. lice.

Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog puta.

On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim

vijencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi

svoj vijenac, prelomila se grana na koju se bila naslonila i pala je u vodu

zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.

 

Polonije

Laretov i Ofelijin otac. Čovjek doista niskog morala, sličan Klaudiju. Glavni

je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen

što pokazuje da ima neke istine u uzrečici "Znatiželja je ubila mačku".

 

Dojam o djelu:

Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se

samo o pogibeljnim dvorskim splektama, (svima su nam poznate izreke

iz drame kako je "nešto trulo u državi Danskoj " ili "kako je vrijeme

izglobljeno"), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže

i zemlja se grozničavo naoružava a da narod nezna zašto.

 

 

http://lektire4free.blogger.ba/

24.11.2009.

Jack London - Bijeli Očnjak

Jack London: Bijeli Očnjak

Bilješke o piscu:
Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.
U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

KRATKI SADRŽAJ:
U centru žestoke zime i mećave su dva čovjeka: Henri i Bil. Oni sa 7 pasa u kovčegu prevoze trećeg čovjeka. Mrtav čovjek kojeg je divljina i hladnoća savladala i satrla tako da se više nikad ne bori i ne pokrene. Ova dva čovjeka su danima putovali. Psi su im vukli ogromne sanke zajedno s kovčegom. Preko noći bi odmarali i odlazili na spavanje. Gotovo svaku noć bi ostali bez jedno ili dva psa. To im je teško padalo jer je snaga koja vuče sanke bila sve slabija i slabija. Jedne večeri iskrnu neka životinja slična psu. Bila je to vučica. Međutim, to nije bila obična vučica. To je bila ženka psa koja se odala vukovima. Postala je njihova vrsta i odala se životu divljine i preživljavanja. Ona je svake večeri mamila pse a na drugoj strani ih je čekao čopor vukova. Oni bi izjeli mamac koji bi „vučica“ dovukla do njih. Bilo je proljeće i vrijeme vučje ljubavi, važnije od bilo čega drugog za jednog vuka. Važnije čak i od samog komada mesa koji je u divljini prijeko potreban. Nekoliko mjeseci kasnije ista vučica okoti jednog vučića. Imao je bijele očnjake te sivo-crno krzno. Učio se svijetu divljine i ubrzo poče da sam lovi manje lovine. U obližnjem kampu indijanaca, Indijanci mu uhvatiše majku te zavezaše. Mladi vučić je izašao sljedeće jutro iz jazbine. Otišao je na obližnji izvor kako bi se napio vode. Međutim, tu je bio taj kobni kamp. Prišao je. Vidio je pet sjena. Prilazi mu jedan čovjek. Vučić se nakostriješi te kad je ovaj potpuno prišao vučić ga ujede. Vučiću priđe jedan poglavar, Sivi Dabar. Rekao je kad mu je pogledao čeljust :“Gle, bijeli očnjaci.“ Ubrzo ga prozvaše po tome. Nekoliko dana, sve je više hrane dobijao od ljudi. Morao je tu ostati. Nije mogao ići u divljinu iako su mu majku davno otpustili. Tu je ostao nekoliko mjeseci. Slijedilo je proljeće i vrijeme za lovine. Indijanci su lovili i jednom prilikom usmrtiše jednom omanjeg risa. Bijeli Očnjak je to nijemo posmatrao. On nije navikao da laje. On bi plijen ugrizao bez lajanja. Uslijedilo je dugo putovanje. Kamp se preseli u Sijeru Vistu. Tu je Ljepota Smit ugledao Bijelog Očnjaka. Ljepota Smit je bio sušta suprotnost lijepom čovjeku. Smit ga odluči otkupiti od Sivog Dabra. Otkupio ga je za nekoliko boca alkohola jer je Sivi Dabar veoma volio piće. Sljedeće večeri Ljepota Smit priđe Bijelom Očnjaku. Očnjak se nakostriješi ali ovaj najzad nabac uže te prihvati sebi. Kako je Bijeli Očnjak često vukao teret vremenom je ojačao. Postao je snažan. Jednog dana se borio s risom. Poslije borbe sa risom Bijeli Očnjak više nije želio borbe. U kraj dođe neki kockar po imenu Tim Kinan. Imao je buldoga veoma jakog. Pozva Ljepotu Smita na duel pasa. Bijeli Očnjak nakon mukotrpne borbe obori buldoga na zemlju. Buldog se zvao Čeroki. Jedan drugi čovjek po imenu Vidon Skot, koji je sa strane promatrao borbu, ponudi Smitu popriličnu sumu novca za psa. Međutim Smit nije htio da proda Bijelog Očnjaka. Najzad ga je prodao. Međutim Bijeli Očnjak nije htio da vuče sanke. Bio je divlji. Najzad, Skot mu dade dobar komad mesa. Bijeli Očnjak halapljivo pojede. Bio je jako gladan. Vidon Skot i Mat odlučiše da krenu u Kaliforniju. Poveli bi i psa-vuka, Bijelog Očnjaka. Iz parobroda se iskrcaše u San Francisku. Bijeli Očnjak se vremenom navikao na novu sredinu. Naučiće on da ne dira kokoši- reče jednom prilikom vlasnik imanja. Bijeli Očnjak je napunio pet godina. U južnoj zemlji je bilo puno hrane i nije trebao da lovi i da se bori. U to vrijeme novine su bile pune vijesti o bijegu jednog osuđenika iz zatvora Sen Kventin. Jednom prilikom upravo Bijeli Očnjak obori tog kriminalca. To bijaše svečan dan. Bijeli Očnjak krenu. Povorka ga je pratila. Gospodar posadi jedno štene pored Bijelog Očnjaka. Psi se onjušiše. Bijeli Očnjak, ne znajući ni sam zašto obliza jezikom njušku tog malog psića. To svi pozdraviše pljeskom. Tu priđe još štenadi te se Bijeli Očnjak obori na zemlju. Svijet je uzvikivao. Bijeli Očnjak pokaza zbunjenost ali se onda opruži na zemlju, isplazi jezik te sa napola sklopljenim očima zadrijema na suncu.

Mjesto radnje:
Aljaska, šuma, Indijanski kamp

Vrijeme radnje:
19. stoljeće

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci, te život Bijelog Očnjaka

Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim
bližnjima a pogotovo svojoj obitelji. Trebamo se suprostaviti svojim lošim porivima te se boriti za dobro sebe ali i drugih.

23.11.2009.

Sofokle - Antigona

DOBRODOŠLI NA MOJ BLOG!!!!!!!

16.01.2007.

ANTIGONA

 

 

Sofoklo

 

Antigona

 

BILJEŠKA O PISCU :

SOFOKLO : (496.- 405.g.p.K.) Grčki tragičar.

                    Rođen u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici.

                    Bio je predstavnik Periklova vremena.U tragičnoj 

                    umjetnosti bio mu je uzor,a i učitelj,Eshil.Kad je Eshil

                    umro,postao je Sofoklo ljubimac atenske publike.

                    Dokaz tome je velik broj pobjeda i neke službene časti

                    kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.Prvi put je

                    prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god.469.,dakle

                    još vrlo mlad.U svom životu je napisao oko 130 djela,

                    a sačuvano je samo 7 tragedija:Ajant,Elektra,

                    Kralj Edip,Antigona,Trahinjanke,Filoktet i Edip na

                    Kolonu.Sofoklo je u svojim dramama posvetio

                    mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao

                    im dati što više ljudskih osobina.

                    Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve

                    tragedije,koje svaka za se čini umjetničku cjelinu.

                    On je uveo mnoge novosti u tragedije.Zbog svega

                    toga su ga nazvali tragičnim Homerom.

 

 

KNJIŽEVNA VRSTA :

Tragedija od sedam činova u dijalozima.

 

MJESTO I VRIJEME RADNJE :

Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine,u          6.st.pr.Kr. 

 

GLAVNI MOTIV :

Kreontova mržnja prema Polniku.

 

TEMA :

Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je,prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta,obredno pokopala svog voljenog brata.          

 

KOMPOZICIJA :

Kompozicija "Antigone" počinje uvodom,tkz. prologom u anapestičkoj stopi.Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda,tj.korska nastupna pjesma(ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata).Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj.činovi koje sačinjavaju dijalozi.Nakon činova slijede stasimone(stajaće pjesme)bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa.Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije,pa tako i "Antigone".

-osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog            

čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor."Antigona" se sastoji od

sedam činova i pet stajaćih pjesama.

  

FABULA :

Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip".U njemu se(između ostalog)opisuje sukob Edipovih sinova.Naime,jedan od njih,zvan Polnik,odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon

godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru.Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu.Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak ,jedan drugome,

probadaju mač u tijelo,te oboje umiru.Vlast dobiva brat Edipove

žene Kreont,koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa,

a Polnikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa.

Tada počinje radnja same"Antigone" u kojoj istoimena djevojka,

Edipova kćer,govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno

pokopati svog voljenog brata Polnika.Izmena odbija sudjelovati u

tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma.Antigona,

unatoč sestrinoj zabrinutosti,svjesna posljedica,odlazi do mjesta

gdje joj leži mrtvi brat,te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred.Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe,jedan od njih odlazi reći kralju.

Kreont,uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će

se okriviti stražari.U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela,te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog

brata.Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt.Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju    

mrtvu braću jednako,te da se moraju ,prije svega,poštivati

Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.Unatoč njenom objašnjenju,Kreont Antigoni ne oprašta.Nakon toga njegov sin

Hemon,koji je ujedno i zaručnik Antigone,dolazi Kreontu moleći

ga da oprosti Antigoni.Kreont mu se protivi,te naređuje da se

Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu,te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre.Dok ju odvode u grobnicu u stijeni,Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.U Tebu nakon toga dolazi Tiresija,tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji.

On razgovara sa Kreontom,te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polnikovo tijelo.Nakon što Tiresija odlazi,Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.Tada glasnik izvjesti

Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta.Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu,te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke.Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca,ali mu je ovaj pobjegao,te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo.Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi  ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila.Kreont se tada pokaje,ali kasno:oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

                                                  

 -kroz cijelo djelo se u činovima javlja lik zborovođa koji nas upoznaje sa događanjima u djelu iskazujući stanje radnje mudrim rečenicama poput ove:"Prvi uvjet sreće:razborit je um

                                     i bogove poštivat valja dušom svom

                                    a oholog stvora preuzetnu riječ

                                    sudbina će oborit snagom velikom

                                    pa kad pretrpi zlo,

                                    osvjestit će se tad,bio već i star".

-osim zborovođe,u djelu se javlja i sami zbor u tkz.stajaćim pjesmama.On ima ulogu komentatora djela,a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.

 

ANALIZA LIKOVA :

a)glavni likovi: ANTIGONA - Edipova kćer

                         KREONT - Antigonin ujak,Tebanski kralj

 

b)sporedni likovi: IZMENA - Antigonina sestra

                              EURIDIKA -Kreontova žena

                              HEMON - Kreontov sin,Antigonin zaručnik

                              TIRESIJA - Prorok

                              DJEČAK - Tiresijin

                              ZBOR - Starci Tebe

                              PRATNJA - Kreontova i Euridikina

                              ZBOROVOĐA              

                              STRAŽAR

                              PRVI GLASNIK

                              DRUGI GLASNIK

 

c)karakterizacija glavnih likova:

ANTIGONA : Samostalna je i bezkompromisna.Hrabra je i ustrajna

                     kod svojih odluka.Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne

                     sluša tuđe naredbe,već slijedi svoje srce.Svesna                               

                             posljedica srlja u propast.Ona je pozitivan lik u

                     svakom smislu vođen ljubavlju:"A ja samo za ljubav

                                                                      na ovaj dođoh svijet."

                     Antigona se našla u neizbježnoj situaciji,tj.na nju je

                     svaljena tkz.tragična krivnja koja je specifična za sve

                     tragedije.Ona je imala na izbor slušati naredbu

                     vladara i ponjet se bezosjećajno prema mrtvom bratu

                     ili brata sahraniti,kako joj je govorilo srce.Ona je

                     svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko

                     otkrije.Toga se nije uopće bojala,jer je imala samo

                     jedan cilj koji je i ostvarila.Antigona je još jedan lik

                     kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je

                     ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i

                     žrtvovanja.Upravo to je Antigona znala i slijedila.

 

KREONT : Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca.

                 Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera

                 koja nije odraz volje puka,već njegova samovolja.

                 Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je

                 ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina.Mržnju

                 uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč

                 njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu.Naprotiv,

                 on čak želi nju ubiti pred njim :"Zar tako meni ti sine?

                                                                No Olimpa mi mog veselit

                                                                    te neće dugo lavež taj.

                                                                (pratnji)

                                                                Dovedite mi omah

                                                                             onaj njegov skot.

                                                                Nek umre tu pred licem

                                                                               zaručnika svog.

                 Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje

                 hladno srce.Tek na kraju posluša Tiresiju zbog

                 strahopoštovanja prema bogovima.Kao što se on boji

                 bogova,narod Tebe se boji njega.Kreont je savršen

                 primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe.Ta ga

                 ohololost i dovodi do propasti.On se naposlijetku i kaje,

                 ali prekasno.Sudbina je već odlučila da ostane sam,

                 propao kao otac,suprug i vladar.

 

 

STIL I JEZIK :

Kao u svim grčkim,te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo

uzvišen način govora.Uz monologe i brojne dijaloge pisac

povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog,a dolazak drugog lika ili upute koje je

jadan lik dao nekom drugom liku na sceni.Uz dostojanstven govor

nalazimo i druga obilježja tragedije:tragičan lik,tragičnu krivnju i

naravno,tragičan završetak.Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna

sradstva poput epiteta,matafora,poredbi itd.

 

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI :

Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je

(kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom" .U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova

i taj sukob se kasnije odražava na radnju "Antigone".Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta

prema Antigoninom bratu Polniku kojeg Kreont optužuje za izdaju i

zabranjuje njegov pokop.Može se čak reći da je "Antigona",na neki način,nastavak drame "Kralj Edip".

 

 

 

KRITIKA DJELA :

Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih.To je često smrt tragičnog junaka,kako svjedoči Antigonina sudbina,ali i

takva prasudna mjera u njegovu životu koja će nepovratno  obilježiti njegovu budućnost,kao što se događa Kreontu.U svijetu

koji ne podliježe vrijednosnoj procjeni,u kojem nema ljepote i ružnoće,dobra i zla,u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje,a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast,tragičan sukob nije moguć.

Nema sumlje da će svatko od nas pročitati "Antigonu" na svoj način.Ipak,jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponjeti.Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.

Upravo zbog toga što znamo da u izmjenjenim okolnostima,s potpuno drugačijem povodom i drugim sudionicima,može biti istovrsan,nerazrješiv sukob.Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo:ona je dragocijen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle

obuhvatiti.

 

23.11.2009.

Eshil - Okovani Prometej

ESHIL

Okovani Prometej

 

 

 

1. BILJEŠKE O PISCU:

 

ESHIL                                                                    

 

   Eshil se rodio u Eleuzini blizu Atene oko 525. godine prije Krista, u uglednoj eupatridskoj obitelji. Već se kao mladić ogledao u tragičkim natjecanjima. Prema Parskoj kronici prvi put je pobijedio u dramskom natjecanju godine 484. pr. K. , a 472. god. pr. K. dobio je prvu nagradu tetralogijom od koje je sačuvana samo drama Perzijanci. Tri puta boravio je na Siciliji i na dvoru sirakuškog tiranina Hijerona prikazao je dramu Etnjanke sastavljenu za proslavu grada Etne, koji je utemeljio Hijeron. Umro je u Geli na Siciliji, gdje je i pokopan456. god. pr. K. Na njegov grob hodočastili su poklonici njegove umjetnosti, a Atenjani ga osobiti počastiše odredbom kojom se svakome dopušta da se može pojavljivati na tragičkim natjecanjima s njegovim tragedijama.

   U povijesti helenske književnosti najstariji od tri velikana tragičkog pjesništva zauzima osobito mjesto. Eshil nije samo običan promatrač povijesnih zbivanja kroz koja prolazi njegov narod u prvim desetljećima petog

stoljeća pr. K. , nego je aktivni sudionik u njima. Istakao se osobitom hrabrošću kao borac u presudnim bitkama kod Maratona, Salamine i Plateje u kojima je njegov narod u borbi protiv perzijskog osvajača obranio slobodu i nezavisnost. To je u Heladi razdoblje narodnog oduševljenja i iskrenog domoljublja.

   Kao stvaralački genij velike snage Eshil otkriva kroz likove svojih tragedija povijesni sadržaj tog presudnog razdoblja. On je pjesnik atenske demokracije, a grandiozni likovi njegovih drama odgovaraju maratonsko-salamnijskoj herojskoj epohi. Unaprijedio je dramsku umjetnost usavršivši dramsku tehniku. Uveo je u igru drugog glumca i time pojačao dramski element tragedije proširujući dijalog na račun korskih pjesama. O toj njegovoj novini s priznanjem govori i Aristotel u Poetici. Tako je od prvobitno lirske kantate stvorio pravu dramu i postao ocem tragedije. Dotjerao je sceneriju i opremu. Bio je učitelj kora i glumaca, sastavljao je melodije za korske pjesme i plesne figure, a u početku kazališne tragedije bio je i glumac. Od mlađek suvremenika Sofokla preuzeo je uvođenje trećeg glumca u igru.

   Građu za tragedije uzima iz mitologije, tj. Iz priča o bogovima i herojima. Tragedije raščlanjuju ljudsku sudbinu nad kojom lebde sreća i nesreća. Tom oprekom upravlja mudro načelo božanske pravde koja kroz trpnju upućuje ljude da se pokore vječnim zakonima. To Eshilovo naučavanje ne može se shvatiti ako gledamo na pojedinačno djelo koje se odigrava pred našim očima, već ga valja uklopitina mjesto koje mu u slijedu zbivanja pripada. Postoji, naime, uzajamna odgovornost među naraštajima koji slijede jedan za drugim jer i djeca okajavaju krivice otaca. No te krivice ne prelaze s pokoljenja na pokoljenje tako da guraju u propast nevine, već i potomci krivicama predaka pridružuju svoje krivice, koje postaju uzrokom njihovih tragedija. Prema tome čovjek sam sebi stvara sudbinu. Božanska se osveta pojavljuje tek kad je čovjek moralno okaljan. Eshilu se problem života ne zaustavlja na pojedincu nego zahvaća obitelj, generacije i čak cijelu rasu. Zato sudbinu junaka ili čitava roda najčešće prikazuje u tri tragedije. One čine sadržajnu i idejnu cjelinu-organičku triologiju. Na nju se nadovezuje satirska drama iz istog mitološkog kruga. Zamisao triologije dopušta pjesniku da u grandioznom troptihu razvije niz zbivanja i u cjelini prikaže kako se od krivice kroz patnju dolazi do spoznaje.

     U rukopisnoj tradiciji navodi se 79 naslova Eshilovih tragedija, a u Leksikonu Suda riječ je o 90 drama. Od tog bogatog opusa sačuvano je sedam tragedija i mnogo fragmenata izgubljenih drama. U novije vrijeme egipatski su papirusi iznijeli na vidjelo mnoge fragmente iz različitih njegovih tragedija i satirskih drama. Najpoznatija Eshilova djela su: Perzijanci, Sedmorica protiv Tebe, Pribjegarke, Agamnenon, Žrtva na grobu i Eumenide.

   Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske osobnosti i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne, između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Pjesnik vjeruje u božanske sile i njihovu neograničenu moć, vjeruje u punu zavisnost čovjeka o sudbini. Bogovi zadiru u život čovjeka i postaju osvetnici za prijestupe. Odgovornost čovjeka dosta je umanjena jer ga u akciji sputava nepobjediva sudbina. U triologiji autor analitički razglaba u cjelini kako se od krivice kroz patnje dolazi do spoznaje. Duboko religiozan, Eshil nije mogao u prilikama svoga vremena posve otkriti revolucionarnu problematiku, snažno zacrtanu u Prometeju, ali njegov strogi pogled na život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.

 

2. KRATAK SADRŽAJ DIJELA:

  

   Radnja se zbiva u brdskoj pustoši na kraju svijeta, uz obale Okeana. Kraj je površno smješten u Skitiji. Osuđeni Prometej hoda između Vlasti i Sile, Zeusovih vjernih slugu. Za njima ide Hefest s lancima i teškim čekićem. Riječi koje Vlast upućuje Hefestu otkrivaju mjesto na kojem će se obaviti mučenje, govore o nepokolebivoj Zeusovoj odluci i razlozima koji su do nje doveli. Vlast ne može sakriti da se raduje Prometejevoj muci. On mrzi saveznika ljudi i veseli se osveti. Hefest preko volje izvršava Zeusovu zapovijed i iskreno sažaljeva prometeja. Vlast nadzire Hefestov posao, oštro kori njegovo kolebanje i upozorava ga na propuste. Zadnji Hefestov udarac i riječi kojima se Vlast izruguje pribijenom Prometeju prekinula je duga šutnja. Hefest, Sila i Vlast odlaze.

   Okovani Titan čuje pjevanje. To su glasovi mladih djevojaka, Okeanida, kćeri Okeanovih. U morskim dubinama čule su Hefestove udarce i došle su u krilatim kolima. Između Prometeja i zbora Okeanida razvija se razgovor. Nježnom i prijateljskom sažaljenju Okeanida odgovara Prometejev strašni očaj. Prijateljske riječi djevojaka otvaraju polako zatvorenu dušu mučenika koji im se počinje povjeravati. Prvi osjećaj koji dolazi do izražaja u Prometeju je teško povrijeđen njegov ponos. On žali zbog kazne koja je nad njim izvršena. Dok Okeanide pokazuju strah pred Zeusovom vlašću, Prometej izazvan imenom svoga neprijatelja izjavljuje da Zeusova pobjeda nije konačna. Doći će dan kada će Zeus morati sa njim pregovarati. Odgovarajući na pitanja Okeanida, Prometej govori o sebi i svojoj ulozi u borbi protiv Titana. Doznajemo kakvu je uslugu učinio Zeusu i kako mu se oštro suprotstavio iz ljubavi prema ljudskom rodu. Govori kako je on svjesno učinio svoj čin premda je znao da će za to biti kažnjen. Prometej postaje žrtva koja je primila na sebe užasnu patnju za spas i sreću ljudskog roda.

   Dolazi Okean na konju sa krilima. On nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu i da će se sa tim završiti sve njegove patnje. Sama pomisao na pomirenje sa Zeusom izaziva bijes u Prometejevoj duši. Zeus se je pokazao u pravom svjetlu i od njega se ne može očekivati ništa dobro. Okean je još više uzrujao Prometeja i zatim je otišao.

   Poslije Okeanova odlaska zbor Okeanida oplakuje zlosretan Prometejev usud. Tada dolazi prometejev monolog u kojem govori na koje je sve načine pomogao ljudima. Ljudi su od njega naučili graditeljstvo, diobu poslova prema godišnjem dobu, računanje, pripitomljavanje životinja, brodogradnju i njegovanje bolesnika. Naučili su proricati budućnost i pronalaziti i vaditi iz zemlja sve vrste metala. Zadivljene Prometejevim riječima Okeanide uzvikuju na usta zborovođe da će se Titan osloboditi svojih okova i eda će opet postati po moći jednak Zeusu.

   Kod Prometeja dolazi Inahova kći Ija, još jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi. Ona je i začetnica roda od kojega je poslije više generacija morao poteći Prometejev spasilac. Čim je opazila na stijeni pribitog Prometeja i Okeanide, počinje postavljati pitanja, ali je obuzme neka potajna mora. Ona se pokušava oteti užasnoj opsesiji i moli smrt da dokrajči njezine patnje. Na pitanje Okeanida, Ija pripovijeda kako je postala plijenom Zeusova egoizma. Njoj se u snu ukazao Zeus mameći je u svoje mreže. Ona je to povjerila ocu. On je upitao za savjet proročišta, ali su odanle dolazili neshvatljivi i čudni odgovori. Na kraju je stigla okrutna zapovijed koja je prisilila njezina oca da je otjera od kuće i prepusti na milost i nemilosz Zeusu. Ija govori kako je pretvorena u kravu. Kad je Hermo na Zeusovu zapovijed ubio Ijina čuvara, ljubomorna Zeusova žena Hera natjerala je na nju obada koji ju svojim ubodima tjera u ludilo i goni po čitavom svijetu. Ijina je tužna i ganutljiva priča oštra optužba Zeusa. Ija moli Prometeja da joj otkrije sva njezina buduća lutanja i patnje. Prometej, naime, ima sposobnost da u proročkojviziji vidi budućnost. Spremno udovoljava Ijinoj molbi i govori joj sve što je čeka. Nabraja zemlje i narode i upozorava je na opasnosti. Ija priželjkuje smrt, a Prometej je tješi govoreći joj o svojoj daleko strašnijoj sudbini i u ljutini nagovješta Zeusov pad. Kad je Ija čula spominjati Zeusov pad, živnula je i odmah pita za objašnjenje. Prometej joj u ogorčenju otkriva tajnu, ali ne navodi ime žene koja će upropastiti Zeusovu vlast. Ime te žene je jedino Prometejevo oružje. Zeus će nastojati saznati tajnu. Prometej, u proročkoj viziji izlaže Iji, na njezino traženje, sva njezina lutanja i završetak muka. Na ušću Nila naći će svoje smirenje. Tu će joj Zeus povratiti razum, taknut će je rukom i od toga će dodira začeti plod i roditi sina Epafa. Od njegova će roda peteći i njegov spasitelj. Obuzeta novim napadima delirija, Ija nestaje. Okeanide pjevaju pune straha o jadnoj sudbini žena koje raspaljuju ljubav bogova. Ogorčenje koje se skupilo u Prometejevoj duši potiče ga da iza Ijina odlaska svečano izgovara otvorene prijetnje Zeusu.

   Ovaj puta Zeus mora reagirati. Zeusov izaslanik Hermo dolazi k Prometeju. On nastoji oštrim prijetnjama prisiliti Titana da otkrije Zeusu svoju tajnu o pogubnom braku. Rađa se sukob uzrokovan suprotnim osjećajima. Na jednoj strani Zeus pun samoga sebe i svoje vlasti i ne može trpjeti buntovništvo, a na drugoj Prometejev duboko povrijeđeni ponos i silno ogorčenje koje pojačava spoznaja da je kažnjen zato jer je činio dobro. Zeus brani svoju ugroženu vlast, a Prometej trpi i svjestan je da mu predstoje još gore muke. Iako je trenutačno po snazi slabiji, Prometej je moralno jači. Plemeniti karakter i moć da vidi budućnost uzdižu ga nad Zeusa. Herm, es se obraća Prometeju izazovnim i uvredljivim riječima. Prijetnjama nastoji iščupati Prometejevu tajnu. Titan prihvaća dijalog i u sukobu mišljenja njihove se riječi ukrštaju. Bijes raste na jednoj i na drugoj strani. Prometej odgovara prezirom i postupa s Hermom kao s nezrelim dječakom i robom. Kad Hermo pokušava pokolebati Prometeja, on ga ponovno odbija. Prometej se neće poniziti pred Zeusom, neće prihvatiti ulogu molitelja ni roba. On želi sporazum u kojem će raspravljati ravnopravno sa sebi ravnopravnim. Hermo objavljuje Prometeju njegovu sudbinu. Zeus će snagom groma smrviti hridinu o koju je prikovan. Bacit će ga u mračnu utrobu zemlje, ali će ga opet izvući na svijet. Zeusov će mu orao kljuvati danju jetru i drob, a oni će mu u noći opet zarasti. Njegove muke će završiti tek onda kad se jedan besmrtnik odrekne svoje besmrtnosti i pođe dobrovoljno u Had kao Prometejev zamjenik.

   Iz daljine dopire potmula grmljavina i munje obasjavaju okovanog Titana. Hermes se obraća Okeanidama i savjetuje im da se što prije povuku. No, iako su one pune straha, neće napustiti svoga prijatelja u teškoj nevolji. Te nježne djevojke, koje su stalno nagovarale Premeteja na pokornost, u odlučnom času nalaze u svojoj ljubavi i prijateljstvu snagu da se suprotstave Zeusu i da podijele sudbinu sa Prometejem. Započinje užas. Nebom se vuku tmasti oblaci, fijuču vjetrovi, sijevaju munje, praskaju gromovi i trese se zemlja. Kidaju se hridine i u toj lomljavi čuju se posljednje riječi Titana koji do zadnjeg časa promatra sve što se oko njega događa. Prometej nestaje u bezdanu.

 

3. ANALIZA LIKOVA:

 

a)PROMETEJ - On je jedini od bogova koji se toliko približio ljudima da mu je bilo lako pripisati i ljudske osobine. Zato je i njegova patnja bliža ljudima i može ganuti. Napušten od Zeusa, ljudski je rod bio osuđen na neznanje i bijedu. Prometej je ljudskom rodu donio vatru, izvor obrta i blagostanja. Poučio je ljude u obrtu i tako im osigurao sredstva za život. Njegovao je i ljudski umni razvoj i time otvorio put prema napretku. Titan Prometej, predstavnik starijeg pokoljenja bogova, učinio je sve to na vlastitu pogibao predviđajući oštru Zeusovu reakciju. Po tome je Prometej, prema Eshilu, dobročinitelj i spasitelj koji sam sebe žrtvuje da bi spasio one koje iskreno voli. Njegov čin ga izjednačuje sa idejom svih religija koje su baš takav lik postavile pred svoje vjernike. Slobodoljubivi Prometej, kojemu su i najstrašnije muke draže od ropstva, postao je utjelovljenje razuma i borac protiv svake sile koja hoće zarobiti ljudski duh. Postao je simbol borbe za oslobođenje i napredak čovječanstva. Zato je prometejska misao uvijek aktualna.

         

                

                            OKOVANI PROMETEJ-slika J. Jordansa

 

 

b)ZEUS -

                                  

                           

 

On je bio bog nad svim bogovima, tj. imao je vlast nad svima. On nije mogao trpjeti da mu se netko suprotstavlja. Vodio je svoj zakon vladanja. Mrzio je ljudsku populaciju i želio je istrijebiti ljude i na njihovo mjesto staviti društvo koje bi on napravio. Zeus je tiranin koji dolazi na vlast poslije revolucije i nastoji učvrstiti apsolutističku vlast. Sve mora biti podređeno njegovim zakonima. On je spreman vladati silom i terorom. Zato se njegova vlast oslanja na krvnika i na mučenje. Tek kasnije, učeći se na vlastitim pogreškama, i Zeus je došao do spoznaje da sila rađa silu i da može vladati nad drugima samo onaj koji je sposoban biti gospodarom svojih strasti. Zeus je smatrao da je Prometej malo previše prošao od njegovih zakona, jer se je suprotstavio Zeusu, i zato je bio kažnjen sramotnom kaznom. Ipak, kada se je trebalo obračunati sa Prometejem, Zeus nije došao osobno, već je poslao nekoga od svojih sluga. Zbog nekih Zeusovih reakcija, mogli bi ga prozvati čak i kukavicom, a ne ga samo hvaliti. Vlast mu zasigurno nije bila oduzeta samo iz jednoga jedinog razloga, a taj je da su bogovi u Zeusovoj službi i ljudi u ono vrijeme vrijeme previše strahovali od bogova i bojali su im se suprotstaviti. U knjizi doznajemo kako je Zeus tek kasnije shvatio da ne radi dobro za dobrobit svega. To znači da je u njemu ostalo i ono malo dobroga što je potaknulo njegov moralni preobražaj.

 

c)HEFEST, sin Zeusov - On je jedan od dvojice Zeusovih sinova iz ovoga djela. Po mojem mišljenju njegov karakter je mnogo bolji nego karakter Herma, drugog Zeusovog sina. Hefest nije okrutan. Dokaz za to je njegovo sažaljevanje nad Prometejem prije nego ga je morao prikovati. Da uza njega nije stajao Vlast, sluga Zeusov, Prometej možda nikada ne bi bio prikovan. Hefest je vrlo osjećajna osoba, koja osjeća prema mnogim osobama ljubav i sažaljenje. Njemu je bilo žao ljudi kada ih je njegov otac Zeus htio istrijebiti. On bi možda bio i sasvim suprotnog karaktera od Zeusa, da u njemu nije prevladao strah od oca. Bez ikakve sumnje možemo slobodno reći da je Hefest u “Okovanom Prometeju” pozitivna osoba.

 

d)HERMO, sin Zeusov, glasnik - On nije samo običan Zeusov glasnik, već je on i Zeusov sin koji strastveno brani oca. Za njega je Prometej poguban sofist i revolucionar koji ugrožava čitav Olimp. Zato se on i obraća Prometeju izazovnim i uvredljivim riječima, što se je pokazalo da nije pravi način saznavanja tajne od Prometeja. Za karakterizaciju Herma najbolje bi ga bilo usporediti sa Hefestom, također Zeusovim sinom. Za razliku od Hefesta koji se sažalijeva nad Prometejem, ovaj ne pokazuje niti malu dozu sažaljevanja nad njim. Dapače, on pokazuje vrlo veliku okrutnost prema njemu i iskorištava svoj status na vrlo loš način. Herma nije uopće bilo briga za ljude, a najveći razlog toga je veliki strah od Zeusa. Hermovo razmišljanje zacijelo je bilo da ako bude vjerni i pokorni sluga Zeusov, imati će vrlo veliki položaj i status i biti će mu vrlo ugodno u životu. Takvo ponašanje može se nazvati kukavičkim. Hermo je jedan od negativnih likova u ovom djelu.

 

e)IJA, kći Inahova -Vanjski opis dočarava i unutrašnje razočaranje u njoj. Ona je sva poderana, čupava, neuredna, a na glavi ima dva kravlja roga. Ona je još jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi. Ona je začetnica roda od kojega je morao poteći Prometejev spasilac. Ona je vrlo nježna i naivna i kao takva je žrtva Zeusovog egoizma. Njezina sudbina vrlo je slična sa Prometejevom sudbinom, ali su im zato karakteri uvelike različiti. Ija je došla u određenim trenucima čak i do stanja iznemoglosti želeći se rastati od života na bilo kakav način. Prometej joj ipak u tim trenucima vraća volju za život govoreći joj kako će doći i kraj te tragične sudbine i početi će ljepši dio života. Ona će nesvjesno postati borac protiv svoga neprijatelja, Zeusa, pomoću svojih potomaka koji će zapravo biti Zeusova djeca. Tako će joj se napokon ostvariti želja da dobije bitku sa Zeusom.

 

f)VLAST, sluga Zeusov - On je još jedan od negativnih likova čiji je osnovni cilj služiti Zeusu i osigurati si na taj način što bolji položaj. On se pojavljuje na početku tragedije gdje podgovara Hefesta da prikuje Prometeja. Ondje se otkriva da pri trenutku kada je Prometej bio okovan, nije mogao sakriti svoju okrutnu zluradost. Po karakteristikama mogli bismo ga usporediti sa Hermom. On nema uopće svojega mišljenja, , jer su sve misli što ih javno izrekne Zeus i njegove misli. On je osoba bez autoriteta i bez ikakvog razmišljanja za njega možemo reći da je njegov život podređen nekome drugom, što je, po mojem mišljenju, nešto najteže što čovjek može doživjeti.

 

g)OKEAN, titan, bog mora - On je bog koji se u razmišljanjima slaže sa Prometejem također drži do toga da ljudi moraju imati barem nekakva prava. U tragediji Okean dolazi baš u nezgodnom trenutku kao uslužan savjetnik da nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu. Kako je već navedeno, njegove misli i razmišljanja su gotovo ista kao i Prometejeva, koji je njegov prijatelj, ali se kod Okeana osjeća puno više osjećaja straha prema Zeusu nego kod Prometeja koji uopće nema tih strahova. U ovom djelu on je pozitivan lik jer ima neka razmišljanja sukladna Prometejevim. Za njega ne možemo reći da je negativan lik jer ipak svaka osoba ima pravo da osjeća neke strahove prema nekom, ali ti strahovi ne bi smjeli prijeći u trajnu podređenost toj osobi.

 

h)OKEANIDE, kćeri Okeanove, zbor - U Okeanidama je Eshil umjetnički prikazao mlade i nježne djevojke pune osjećaja. Njihova ljupkost i svježina pune su mladenačke naivnosti i draži. No ljupkost Okeanida ima i loše strane. One smanjuju Prometejevu hrabrost i otpor time što mu savjetuju pokornost. Uporno ističu da je svaki otpor uzaludan i da je Zeus neumoljiv. Te naivne djevojke nisu svjesne da svojim postupkom postaju štetne. Čini se kao da je pjesnik htio prikazati kako ženska nježnost može katkada biti pogubna za mušku odrješitost. No kao kontrast Prometeju Okeanide jače ističu neslomivu Prometejevu volju.

 

 

4. TEMA i OSNOVNA MISAO:

 

a)TEMA ove tragedije je okovanje Prometeja i nagovještanje njegove osvete Zeusu

 

b)OSNOVNA MISAO: Eshil poručuje čovječanstvu da pravda, za kojom ljudi uvijek teže, nije sila koja postoji izvan ljudi i koja će odmah doći na njihov poziv. Ona je u samim ljudima koji je mogu stvoriti i povećavati strpljivim učenjem najviše vrline - mudre umjetnosti.

 

 

5. JEZIK i STIL:

 

 Struktura ove Eshilove tragedije vrlo je jednostavna. Radnja je usredotočena na jednu situaciju ili događaj, ali taj mora biti strašan, da potrese dušu čitaoca. U početku drame pjesnik stvara atmosferu i opširno tumači činjenice, a završni prizori puni dramatike nezadrživo idu prema raspletu, katastrofi. Likovi su vrlo jednostavni, dani u nekoliko grubljih poteza, sugestivno i snažno. Istaknuto mjesto imaju zborske pjesme. U njima pjesnik otkriva svoje duboke filozofske misli. On je stvaratelj dramskog jezika i stila. Jezik mu je svečan i bogat originalnim i smionim metaforama, a stil bujan i uzvišen. Toplom simpatijom prati svoje likove u agoniji njihovih strasti. Hranjen iskustvom prošlosti i posve predan sadašnjosti, Eshil je obnovio mit i stvorio likove izvanredne snage. Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne, između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Eshilov pogled na život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.

   Stilska izražajna sredstva koja su upotrebljavana su:

   a)poredba:- ”…i stoga ćeš na ovoj stijeni da ko stražar                                                      bdiš”  

“O jao, kakav li to čujem šum, kao od ptica, i ljulja se zrak. ”

 

 b)personifikacija:”…sa hrastom zbori krast i jasan im je glas…”

   c)epiteti:neumolna, čestit, čvrsto, silni, , promišljeni, brz, laganih, prikovan, draži

 

6. KOMPOZICIJA:

 

1. PROMETEJEVO OKIVANJE:Vlast, Sila i Hefest vode Prometeja da ga prikuju uz stijene i da ga izoliraju od svijeta. Hefest nema baš preveliku volju da prikuje nevinu žrtvu koja je optužena pod kaznom da je pomagalan ljudima, ali ga ipak okuje.

 

2. DOLAZAK OKEANIDA:Okeanide dolaze i govore Prometeju kako su one uz njega i kako će mu uvijek pomagati. Na njihov upit zašto je okovan, dobile su već poznati odgovor da je razlog taj što se Zeusu nije sviđalo njegovo pomaganje ljudima.

 

3. DOLAZAK OKEANA:Okean dolazi i govori Prometeju da mu je on prijatelj i da će uvijek stati na njegovu stranu, ali da bi ipak bilo pametno poslušati Zeusa i prikloniti se njegovim zakonima, a uza sve to živjeti bez problema. Prometeju se Okeanovo razmišljanje uopće ne sviđa.

 

4. DOLAZAK IJE:K prometeju dolazi Ija, nesuđena Zeusova žena, koja je razočarana svojom sudbinom i traži od Prometeja pomoć koju će dobiti u kazivanju svoje daljne sudbine. Prometej joj je rekao da je njegovo oslobođenje u rukama njenih i Zeusovih nasljednika.

 

5. HERMO U PREPIRCI SA PROMETEJEM:Po nagovoru Zeusa, k Prometeju dolazi Hermo, glasnik i sin Zeusov, ne bi li doznao tajnu o Prometejevom oslobođenju. Prometej to nije nikako htio odati i Hermo je otišao uz napomenu Prometeju da će doživjeti nesretan završetak.

 

6. BEZDAN:Ostvarila se Hermova procjena budućnosti. Počeo je užas:vihori, munje, gromovi; oblaci se vuku nebom, zemlja se trese. I riječi su postale djelom. Stijene su se počele urušavati. Bezdan proguta sve.

 

7. MOJE MIŠLJENJE O DJELU:

 

Kada sam u školskoj knjižnici posudio knjigu “Okovani Prometej” da je pročitam kako bih o njoj napisao referat, moje mišljenje je bilo da nisam mogao dobiti gore knjige od nekakvog Eshila iz Grčke. Još odavno su poznate priče kako je svaka knjiga koju je napisao grčki pjesnik jako dosadna i najbolje ju je ne pročitati. Uzeo sam knjigu i počeo je čitati sa mukom. Ta muka nije bila u knjizi, već u meni, jer su na mene utjecali svakakvi komentari osoba sa strane. Premda je ova knjiga tragedija pisana u stihu, ipak nije teška za čitati.

Čitajući je malo duže možete se nalako i uživiti u njoj. Nakon čitanja posljedice su bile suprotne mojim razmišljanjima. Naime, ja sam mislio kako nakon čitanja neću znati baš ništa od sadržaja. To se nije ostvarilo i razumio sam većinu sadržaja. Mislim da je ovo djelo vrlo dobro, ali da se za referat ili lektiru ne bi trebalo čitati u stihovima, već bi se trebao napraviti posebna knjiga sa istim sadržajem, ali napisana u obliku proznoga teksta. Drama je inače dosta dobra, premda bih uvijek rađe uzeo u ruke neki zanimljiv roman